Obitelj Klobučar

utorak, 14. srpanj 2020. by admin

Obitelj Klobučar

Što čovjeku godine više idu, sve mu se češće čini kako je “ono nekad”, bilo bolje od ovog danas. Naravno, te su procjene najčešće tek posljedica žala za danima mladosti, ali se ipak ponekad zna dogoditi da je takva ocjena potpuno opravdana. Na takav jedan primjer naišli smo nakon nedavnog slučajnog susreta s pažnje vrijednom crno-bijelom fotografijom snimljenom davne 1929. godine. Uz u sredinu slike smještenog prastarog omanjeg autobusa smjestilo se osmero lijepo obučenih i očigledno imućnijih ljudi. Na vratima tog starinskog mini-autobusa piše Brod-Čabar-Delnice, na vrhu su rezervne gume, a slika je snimljena, sudeći po golim granama okolnog drveća, najvjerojatnije u jesen te godine. Pogled na fotografiju nije mogao proći bez pomisli na to kako je te davne 1929. godine, prije punih 80 godina, ovaj kraj imao autobusnu liniju, a danas ne samo da nema te linije, već ne postoji ni cesta koja bi vezala Brod i Čabar!

Taj je autobus bio u vlasništvu obitelji Klobučar koja je tih godina, točnije od 1926. pa sve do početka Drugog svjetskog rata, održavala redovnu vezu u ovom dijelu Gorskog kotara i sa susjednom Rijekom, točnije Sušakom, omogućavajući ljudima ovog kraja ne samo visok standard, već i vezu sa svim suvremenim zbivanjima. Podrobnije pojedinosti o toj uspješnoj autoprijevozničkoj obitelji saznali smo od jednog od nasljednika,, Davorina Klobučara koji nam je, uz pomoć brata Vlade i majke Marije, omogućio i niz izvrsnih starih fotografija koje bude sjećanja.

Priča o uspjehu obitelji Klobučar počinje u mjestašcu Radočaj gdje je rođen Miho Klobučar koji krajem 19. stoljeća sa suprugom Marijom iz Gorskog kotara odlazi u Brazil, točnije u Sao Paolo gdje se vrlo uspješno bavio poslom vezanim uz izradu i preradu kože. To mu je išlo jako dobro pa je imao čak i svoju tvornicu i dobro živio. No, njegova supruga Marija nikako nije u toj klimi mogla, usprkos nekoliko trudnoća, roditi dijete pa su se odlučili na povratak i 1903. godine vratili se u tadašnju monarhiju, ali ne u Radočaj već u Brod na Kupi koji je onda bio puno veće i razvijenije mjesto. Od zarađenog novca kupili su veliko imanje i kuću te počeli posao vezan uz trgovinu. Da je odluka o povratku bila dobra pokazalo se vrlo brzo jer je Marija ubrzo rodila Slavka.

Pametnim ulaganjima i uz puno rada Miho Klobučar postajao je sve značajnijni i imućniji, a uz trgovinu vrlo brzo krenuo je i u posao prijevoza pošte i putnika kočijom. Bilo je to 1917. godine, a njegove su kočije prometovale od Broda na Kupi prema Čabru i Delnicama. Tada se nije previše putovalo pa su u kočiji bila po 2-3 putnika, a ostali je prostor zauzimala pošta. Prema Čabru se išlo današnjom cestom uz Kupu, kod Gašparaca se prelazilo na današnju slovensku stranu i u mjestašcu Mirtoviči bila je organizirana izmjena konja. Prvi dolasci kočija u tadašnja naselja bila su velika atrakcija, a obitelj Klobučar tih je godina držala cjelokupni promet pošte i putnika ovog dijela Gorskog kotara.

No, Miha Klobučar nije mirovao i cilj mu je bio širiti posao pa je 1926. godine prodao konje i kupio autobus marke Ford, prvi autobus na ovom području te osnovao autoprijevozničko poduzeće “Klobučar i sinovi” u kojem će rukovođenje uskoro preuzeti njegov najstariji sin Slavko, puno će raditi i Joško, dok će se treći sin Viktor opredijeliti za život moreplovca. To poduzeće uskoro postaje najznačajnije na goranskom području, a i u dokumentima tadašnje Banovine Hrvatske postoje podaci o tome kako prijevozničke usluge putnika i pošte na relaciji Brod na Kupi - Čabar, Brod na Kupi - Delnice i Brod na Kupi - Sušak obavljaju autobusi poduzeća “Klobučar i sinovi”

Sjedište firme bilo je u Brodu na Kupi, a u Delnicama je, na samom ulazu, kupljena velika kuća i dvorište u kojem su bile smještene radionice i servis. Od jednog poduzeće je ubrzo naraslo na četiri autobusa - tri za prijevoz pošte i putnika te jedan namijenjen isključivo prijevozu izletnika, a zahvaljujući njihovom radu ovaj dio Hrvatske odlično je prometno povezan i dostupan izletnicima i privrednicima pa je nedvojbeno da je upravo djelatnost Klobučarovih u razdoblju između dva svjetska rata u velikoj mjeri zaslužna za napredak Kupske doline i Broda na Kupi. Nažalost, taj razvoj i napredak grubo su zaustavljeni tijekom Drugog svjetskog rata kada je uništeno gotovo sve što je obitelj Klobučar do tog trenutka stvorila.

U Brodu na Kupi boravile su najprije talijanska, potom i njemačka te na kraju partizanska vojska, a svatko od njih uzeo je dio imovine Klobučarevih. Najprije su Talijani rekvirirali jedan autobus i vozeći ga bez ikakva održavanja uskoro ga i uništili. Nakon kapitulacije Italije u mjesto stiže njemački SS i uzima drugi autobus kojeg brzo uništavaju, a treći strada u delničkoj garaži prigodom bombardiranja Delnica kada pogiba i Joško Klobučar. Nije bila riječ o klasičnom bombardiranju već je, tvrde stariji ljudi, jedan saveznički avion bio pogođen i u namjeri da se nekako spusti želio se riješiti tereta bombi pa je iznad Delnica počeo izbacivati bombe. Nažalost, prve koje je bacio pale su upravo na garažu Klobučarevih, ubile Joška Klobučara, uništile treći autobus i gotovo cijelu garažu. Uz smrt Joška koja je pogodila cijelu obitelj, poginuo je i najstariji Slavkov sin Davorin koji je stradao u njemačkoj zasjedi na Kamenjaku. Da sve bude još gore uskoro su i četvrti autobus uzeli partizani te ga, kao i sve vojske prije njih, onesposopbili za vožnju. Drugim riječima, obitelj Klobučar kraj rata dočekala je u vrlo teškom stanju - sve što su stvorili bilo je uništeno!

No, Slavka to nije slomilo i po završetku rata uspio je nekako popraviti posljednji autobus kojeg su koristili partizani i dati ga kao prilog osnivanju riječkog DAP-a, Državnog autoprijevoznog poduzeća, preteče današnjeg “Autotransa”! Dakle, prvi autobus današnjeg “Autotransa” bio je autobus obitelji Klobučar!

Tadašnja država priznala je djedi da je u ratu izgubio sve i da bi mu nadoknadili bar dio tog gubitka darovali su mu američki vojni kamion “James” pa je 1946. godine praktično krenuo ispočetka, ovog puta kao privatni autoprijevoznik drva, pijeska i ostalog građevinskog i sličnog materijala. Nije mu dugo trebalo da zavoli i taj posao te u njega vrlo brzo uključi i svog sina Vlatka koji čak napušta školovanje u gimnaziji, završava za automehaničara i autoelektričara te 1953. godine počinje voziti. On i otac vrlo kvalitetno rade pa uskoro kupuju i drugi kamion (Magirus) da bi 1962. godine na red došao i prvi kiper, i to Mercedes! Posao se širi pa početkom sedamdesetih kupuju zemljište i grade kuću u Rijeci gdje se 1972. mlađa obitelj Klobučar (Vlatko i Marija s sinovima Davorinom i Vladom) seli, dok stariji ostaju u Brodu na Kupi, ali svi ostaju vezani uz posao autoprijevoznika i to sve do 1989. godine.

Nažalost, Vlatkovi sinovi Davorin i Vlado nisu nastavili tradiciju bavljena autoprijevozništvom, ponajprije zbog želje njihova oca koji im je namijenio lakši i ugodniji život. Stariji sin Davorin Klobučar bio je sedamdesetih godina prošlog stoljeća sjajan košarkaš riječkog “Kvarnera”, profesor je tjelesnog odgoja i danas zaposlenik Hrvatske vojske, a njegov brat Vlado inžinjer je cestovnog prometa pa je on, na neki način, nastavio tu tradiciju obitelji Klobučar vezanu uz autoprijevozništvo. No, ako već nisu mogli naslijediti poduzetnički posao, braća su, pogotovo Davorin, dala veliki doprinos razvoju svog kraja. Naime, u okviru Udruge za sport, rekreaciju i turizam “Kupa” Davorin Klobučar već nekoliko godina, uz veliku pomoć članova udruge, organizira niz iznimno zanimljivih turističko-sportskih zbivanja poput “Krosa Novog lista dolinom Kupe”, plivačkog mitinga “Kupom uzvodno”, niz ekoloških akcija čišćenja Kupe, košarkaški turnir, istraživačke radnje na izvorištu Kupe, starih rudnika željeza… duh starih Klobučara, očigledno, živi i u njihovim nasljednicima koji raznovrsnim aktivnostima pripomažu razvoju svog kraja.

brod-na-kupi-1929
gasparci1937
mostgasparcisredinom30godinaBudući da u tim starim autobusima nije bilo puno mjesta, a prostor je često bio zauzet i poštanskim pošiljkama, znalo se dogoditi da se na bus išlo kao danas liječniku - što ranije da bi se uhvatilo bolje mjesto u redu i uopće ušlo u priliku putovati. Iz Broda na Kupi autobus je kretao ispred današnjeg Hotela Mance, ondašnje kavane Zagreb pred kojom bi se već u rano jutro skupljali nestrpljivim putnici i čekali Klobučare da otvore vrata autobusa, prisjeća se Davorin priča koje mu je pripovijesdala njegova baka.

“Divim se djedi koji je bio oličenje snage, izdržljivosti, borbenosti i volje za životom i uspjehom što se ponajbolje vidjelo nakon što je nakon tragedije u ratu iznova krenuo i obnovio posao. No, zahvaljujem se i Mihi i Vlatku, mom pradjedi i mom ocu, čije gene i želju da pomažem razvoju svog kraja sam naslijedio.”. ističe Davorin Klobučar.
Uz stalni posao Klobučarevi su uvijek pažnju posvećivali i društvenom radu pa je tako Slavko Klobučar na svom posjedu imao čak i vlastito lovište, a zahvaljujući njemu 1946. godine osnovano je u Brodu na Kupi Lovačko društvo “Divokoza” koje postoji i danas, a on mu je bio počasni predsjednik sve dok je bio živ. U tom dijelu njegovog rada izuzetno veliku pažnju posvećivao je čuvanju i zaštiti životinja pa je bio prvi koji je, primjerice, na ovo područje doveo fazane.

Niz ovih sjajnih starih slika sačuvan je zahvaljujući činjenici što je Vladimirova žena Marija bila iz obitelji Šafar koja je živjela u Gašparcima i bavila se fotografijom. Tako se dogodilo da su prateći sva značajnija zbivanja u Kupskoj dolini članovi obitelji Šafar slikali i autobuse obitelji Klobučar, a dio tih fotografija pretvorio se, ženidbom Marije za Vlatka u - obiteljske fotografije!

AUTOR: Marinko KRMPOTIĆ

Objavljeno u Vijesti

Comments are closed.